出版社：Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Education
摘要：Iako je eko-proizvodnja izvorno bazirana na principima koje je donio IFOAM (International Federation of Organic Agriculture Movements, Međunarodna federacija pokreta za ekološku poljoprivredu), standardi koje su uvele nacionalne i nadnacionalne vlade mogu se razlikovati u dijelovima regulative. Međusobno priznavanje/ekvivalencija eko-standarda EU (oznaka »EU-eko«, na osnovi regulativa Europske komisije EZ 834/2007: 139-161 i EZ 889/2008: 173-256, te ostalih iz njih proizašlih regulativa) i Kanade (oznaka »Canada organic«, na osnovi važećih kanadskih eko-standarda, regulative CAN/CGSB-32.310-2015: 53 i CAN/CGSB-32.311-2015: 75) postoji već više godina, te je re-evaluirana i potvrđena 2015. godine kao uspješna praksa u povećanju pristupa proširenom tržištu za proizvođače, proširenju izbora za potrošače te olakšavanju regulatorne suradnje. Prije međusobnog priznavanja, pri izvozu iz Kanade u EU (i obrnuto) eko-proizvod je morao proći re-certifikaciju, što je stvaralo dodatne troškove eko-proizvođačima izvoznicima (u prosjeku desetak tisuća dolara godišnje), što je u pravilu rezultiralo većom cijenom eko-proizvoda za krajnjeg potrošača. U nekim područjima, kanadska je eko-regulativa stroža od EU regulative, u nekim područjima je obrnuto, a neke oznake mogu dovesti u zabludu potrošača, napose onog koji ne čita deklaraciju sastojaka proizvoda, gdje su takve nedoumice jasno vidljive i obilježene. Najveći izazov za ekološku proizvodnju u EU jest porast potražnje ekoproizvoda tolikom brzinom da je farmeri iz EU ne mogu zadovoljiti, što će neminovno dovesti do povećanja uvoza iz ne-EU zemalja. Stoga je neophodna pomoć vlada zemalja EU u izraženijoj potpori farmerima koji se odluče na prijelaz na eko-proizvodnju. Određene procjene govore da bi sporazum CETA mogao značiti gubitak velikog broja proizvođača (procjene govore da bi se moglo raditi o više tisuća agro-radnih mjesta širom EU), a sličan sporazum između SAD i Meksika već je doveo do gubitka posla 2 milijuna ljudi u Meksiku, uslijed nemogućnosti konkuriranja industrijskoj poljoprivredi SAD-a. Najveći prisutni strah i u eko-proizvodnji je taj da međunarodni agro-biznisi mogu prisiliti sudskim tužbama nacionalne i nad-nacionalne vlasti da snize standarde, što može posljedično rezultirati nižim standardima u eko-proizvodnji s obje strane Atlantika, utjecaju na okoliš i ljudsko zdravlje, i to ne bazirano na znanstveno-stručno utemeljenim argumentima, kojima se vodi ekološka poljoprivreda, nego na čistoj utrci za profitom. Dakle, može se očekivati da opet »pohlepa nadvlada razum«. Ipak, visoko postavljena »letvica« eko-proizvodnje s »obje strane bare« jest i najbolja »brana« strahu da će CETA donijeti ikakve novitete u život eko-proizvođača.
