摘要：Cjelokupni je prostor Hrvatske u postsocijalističkom i tranzicijskom razdoblju doživio brojne i značajne promjene, i u smislu fizičkih transformacija, ali ponajviše onih socijalnih. Primjerice socijalna stanogradnja koju planiraju i sufinanciraju gradovi u Hrvatskoj u vrlo je nepovoljnom položaju prema stanogradnji privatnog tipa, pogotovo na rubovima gradova. Takva situacija nije povoljna za građane i grad, već samo za one urbane aktere koji podržavaju kapitalistički razvoj grada. Posljednjih godina pojavljuje se izgradnja u centru i na rubovima grada koja se ne uklapa u postojeću urbanu strukturu i njegovu vizuru. Prisutan je i problem neadekvatne primarne i sekundarne infrastrukture u novim naseljima. Trenutačnu situaciju u procesu planiranja karakteriziraju sukobi i neravnoteža između političkih i ekonomskih aktera na jednoj strani te stručnih i civilnih aktera na drugoj. Stručnjaci različitih profila upozoravaju kako ignoriranje procesa planiranja dugoročno ostavlja nepopravljivu štetu u prostoru te kako takve transformacije grada govore o nepostojanju urbanizma.
关键词：urbani procesi; urbani akteri; tranzicijski kontekst; transformacija grada; Zagreb
