摘要：Kako bi filozofija mogla doći k svome kraju? Shvaćena kao ljubav prema mudrosti, filozofija je znala da ništa ne zna. Krenula je s propitivanjem onih koji su trebali znati te saznala da oni ništa ne znaju, no da to ne znaju. Posljedično, filozofija zna više od svih njih jer ona barem zna da ništa ne zna. Kasnije je filozofija saznala da su ljudi porobljeni zato što ne propituju uvjete vlastita postojanja. Prema tome, njena je misija postala omogućiti ljudima da započnu misliti. Kada je počela vjerovati da zna, filozofija je prvi puta došla svome kraju. Drugi kraj filozofije može se dogoditi kada filozofija otkrije da ljudi mogu misliti i bez njenih instrukcija te da ona sama mora nanovo promisliti vlastitu poziciju za kritiku: pretpostavljenu nedužnost njene kritike. Kako bih predočio ovu potrebu u suvremenosti, predstavit ću dva slučaja filozofijske kritike: kritiku suvremene umjetnosti i radikalnu kritiku sporta.
