摘要：Tekst se bavi jednim od ključnih problema moderne sociologije znanja - opravdanošću i dosezima sociološkog objašnjenja kognitivnog sadržaja znanosti. Racionalistička tradicija promovira objašnjavalačku podjelu rada između filozofije i sociologije prema kojoj “interna”, “kognitivna” strana znanosti predstavlja ekskluzivno područje filozofskog istraživanja, dok se sociologiji prepušta bavljenje “eksternim”, po znanost pogubnim, socijalnim faktorima. U opoziciji spram ovog shvaćanja ovdje se iznose argumenti u prilog tezi da “eksterno” i “interno” nisu odvojeni dijelovi znanstvene aktivnosti, već da se oni međusobno isprepliću i podupiru na način koji svaki pokušaj čisto racionalnog, internalnog objašnjenja čini iz temelja promašenim. Rezultati historiografskog i sociološkog istraživanja brojnih epizoda iz povijesti znanosti demonstrirali su neadekvatnost intemalističkog pristupa i potvrdila opravdanost i nužnost sociološkog objašnjenja. To će nam objašnjenje, umjesto idealiziranih i stereotipnih verzija znanosti kao neproblematične i istinite spoznaje, ponuditi sliku znanosti kao kolektivnog intelektualnog poduhvata u kojem dništveni akteri, na temelju vlastitih preokupacija, ciljeva, interesa i kulturnih vrijednosti, određuju što će se smatrati istinitim znanjem i ispravnom metodom dolaženja do “istine”.
