摘要：Jugoslavenskom društvu ne samo da nije neposredno dostupna primjena novih tehnologija; ono se mora vratiti na raniju fazu razvoja, na kojoj je bilo propušteno ono što je valjalo učiniti na bazi klasičnih tehnologija: okrupnjavanje i intenziviranje poljoprivrede, te organizacija industrije na osnovi ekonomike obujma. Politička kontrola nad proizvodnjom, koja stvara rigidan sistem, u osnovi sprečava inovaciju kao temeljni izvor promjene. To se zbiva ne samo na planu tehnologije i proizvoda, nego i u vezi s inovacijama i eksperimentiranjem s organizacijskim oblicima i poduzetničkim politikama. Promjene koje su nužne radi razvoja ne iziskuju samo uvođenje novih tehnologija, nego preobražaj čitavog odnosa prema proizvodnji, koja zaostaje i za tehnološki usporedivim granama na zapadu. Pritom treba napustiti uvjerenja da je sva budućnost u industriji (u korist usluga), da se razvoj može postići samo ulaganjem u visoko tehnološke industrije (umjesto efikasnijeg korištenja svih kapaciteta), da će prevladavati proizvodnja velikih količina jeftinih proizvoda, da samo krupna poduzeća garantiraju industrijalizam i racionalnost, te da svi poslovodni radnici moraju biti vezani uz firmu.
