摘要：U ovom tekstu autor nastoji utemeljiti pojam postmodernizma i iznalazi da on ima smisla ukoliko zastupa novu samosvijest intelektualca, odnosno, da se ovaj pojam ne može odrediti iz pojma modernizma jer rasprava o postmodernizmu generira vlastiti pojam modernizma. Koncept postmodernizma javlja se iz svojevrsne »krize statusa« suvremenog intelektualca. Ova kriza može se objasniti urušavanjem etnocentrične glorifikacije zapadnjačkog načina života, krizom legitimiteta suvremene države u kojoj procesi sedukcije i represije čine legitimizaciju suvišnom, te dominacijom tržišta u svim sferama življenja. Oslobađanje političkih snaga od ovisnosti o legitimnosti omogućuje oslobađanje od političkog uplitanja, ali ne rezultira slobodom za intelektualnu kreativnost jer s povlačenjem države nastupa novi zaštitnik-i-cenzor: tržište. Tržište postiže ono za što su se intelektualci borili uzalud: pretvara potrošnju informacija u ugodnu i zabavnu razbibrigu čime obrazovanje dostiže vrhunac svoje popularnosti i najnižu razinu svoje vrijednosti jer ga prosuđuju novostvoreni standardi intelektualaca. Postmodernizam stoga proklamira kraj sociologije i socijalne psihologije »kakove ih poznajemo« i označava nove situacije i prodore za ponovno razmatranje i ponovno određivanje zadataka i strategija sociologije i socijalne psihologije. Autor, stoga, smatra da bi sociologiju u uvjetima postmodernizma trebalo od tradicionalne razlikovati ne po procedurama i namjeri sociološkog nastojanja, već po novom objektu istraživanja.
