摘要：Osnovno obilježje međunarodnih migracija poslije drugog svjetskog rata daju migracije radnika iz zemalja Mediterana u zemlje srednje i zapadne Evrope. Pored 7,5 milijuna zaposlenih stranih radnika u zemljama Zapadne Evrope živi i više od 5 milijuna izdržavanih, uključujući oko 3 milijuna djece i omladine. Od početka šezdesetih godina u evropske migracijske tokove sve se više uključuje i Jugoslavija. U kontinuiranom povećanju broja jugoslavenskih građana u zemljama zapadne i srednje Evrope krajem 1973. godine postignut je maksimalan broj od 860.000 radnika i 250.000 izdržavanih članova njihovih obitelji. Stopa vanjskih migracija iz Jugoslavije kreće se od niskih 1,51% u slučaju Crne Gore, pa do visokih 3,7% kod Bosne i Hercegovine, te izrazito visokih 5,1% u slučaju SR Hrvatske (prosječna stopa vanjskih migracija za Jugoslaviju je 3,3% — podaci prema Popisu stanovništva Jugoslavije 1971. god.). Učinci vanjskih migracija različito se ocjenjuju u zemljama prijema i zemljama porijekla migranata; sa stajališta jugoslavenske migracijske politike puno valoriziranje zapošljavanja u inozemstvu ostvaruje se povratkom i reintegracijom radniika—migranata. Vanjske migracije iz Jugoslavije bile su na određenoj etapi ekonomskog razvoja jedno od rješenja za bezbolniji prijelaz od ekstenzivnog na intenzivni način privređivanja. Promjene u privrednoj strukturi i ostvareni privredni rast u posljednjem razdoblju ukidaju razdoblje odlaska te stvaraju mogućnost i potrebu za povratak migranata.
