摘要：Perfektno radničko samoupravljanje zahtijeva stanovite društvene pretpostavke, kao što su dokidanje vertikalne (društvene) diobe rada, te suprotstavljenosti društvene proizvodnje i političkog upravljanja. Sistem samoupravljanja realiziran u Jugoslaviji daleko je od dokidanja tih dvaju aspekata društvene podjele. Članak ispituje mogućnost uvođenja samoodređenja i odlučivanja na razini radnog mjesta, koristeći iskustva sociotehničkog pristupa, s onu stranu tržišta, formalno demokratskih procedura samoupravljanja, te dominacije političke moći. Međutim, očigledno je da sama sociotehnička promjena ne može ozbiljno ugroziti postojeći odnos snaga. Ona samo omogućuje primjenu zbiljskog samoupravljanja na razini proizvodnje, dok su ostale nužne društvene promjene ostavljene za (neizvjesnu) budućnost.
