摘要：U radu autor razmatra osnovne filozofske i sociološke probleme što se postavljaju istraživaču pri pokušaju realiziranja istraživanja relativno autonomnih radnih grupa. Autor se pita čemu služe autonomne radne grupe — konačnom »oslobođenju rada« ili pak predstavljaju još jedan od (novijih) mehanizama za tehnološki determiniranu preobrazbu organizacije proizvodnje? Priklanjajući se drugom stajalištu, autor u prilogu iznosi različite pristupe humanizaciji rada koji su se do danas razvili u okvirima industrijske sociologije zaključujući da je najnoviji pokret uvođenja autonomnih grupa u procese proizvodnje jedno od organizacijskih sredstava za povećanje proizvodnje. To međutim ne znači da je istraživanje uvjeta uvođenja relativno autononmnih grupa u proizvodnju istraživački poduhvat koji je beskoristan, nego da istraživač mora biti svjestan mogućnosti i granica svog poduhvata, što autor i pokazuje na kritičkoj valorizaciji niza inozemnih i domaćih primjera naglašavajući humanistički karakter kvalitativne analize u ovom području sociologije.
