摘要：Suvremeni feministički pokret analizira se s obzirom na različite tipove konceptualizacije, organizacija, oblika i sadržaja borbe. Naglasak je stavljen na tri glavne feminističke struje — radikalni feminizam, reformistički feminizam i marksistički (socijalistički) feminizam i to kroz kontinuitete i promjene koje su se zbile tokom tri faze pokreta. U prvoj fazi pokreta društveno konstruirane razlike među spolovima prosuđene su kao temeljni izvor opresije žena. Feministička teorija koncentrirala se na utemeljenje razlike između spola i roda i razvija se specifična analiza spolnih razlika kao načina socijalne kontrole. U drugoj fazi pokreta dolazi do odbacivanja androginije i do prihvaćanja perspektive kojoj je u središtu žena. Žene su poticane da prevladavaju nedostatke svog ženskog kondicioniranja i da nastoje osvojiti područja javnog života u koja ranije nisu imale pristupa. Sredinom 1970. ocijenjeno je da spolne razlike zapravo sadrže u sebi sjeme ženine slobode, i umjesto da se insistira na minimiziranju polarizacije maskuliniteta i feminiteta, nastojalo se izolirati i definirati one aspekte ženskog iskustva koji su bili mogući izvor snage i moći žena. Naglašavajući takvu perspektivu, počinje se razvijati potencijalno reakcionarni koncept koji pretpostavlja intrinzičnu moralnu superiornost žene. Autorica ukazuje na potrebu određivanja nekih novih pravaca u feminističkoj misli i političkoj borbi kako bi se adekvatnije suočilo s obnovljenim antifeminizmom i utjecajem desnice u cijelom zapadnom svijetu.
