摘要：U radu identificiramo transformacije od individualizacije i lokalizacije praksi nad konkretnom tjelesnošću do zbirnih političkih praksi nad tijelom-populacijom. Na taj način otvaramo genealoški, a ne historicistički pristup problemu erozije paleosimbolike i pojave diskurzivnosti tijela kroz diskontinuitet tijela i teksta. U procesima sveopće društvene deritualizacije, a ponajprije javne komunikacije, koja označava racionalizaciju zapadnjačkog društva, krajem 18. stoljeća pojavile su se nove forme iskaza: medicinski, psihijatrijski, pravni, pedagoški, psihološki, koji se grupiraju u tekst/znanje/moć. Oslanjajući se na analitiku moći Michela Foucaulta, u radu analiziramo način na koji se paralelno s procesom deritualizacije kažnjavanja tijela deritualizirala čitava praksa iskazivanja: kroz pojavu nove tehnologije koja je bila uspostavljena putem mehanizama moći čiji su ulog bila ljudska tijela. U radu zaključujemo da jedna od genealoških linija umnožavanja praksi razdvajanja tijela i teksta od kraja 18. stoljeća vodi k jednom novom tijelu – k društvu.
