摘要：Autorice analiziraju tipove semantičke adaptacije modela iz šest europskih jezika kao jezika davatelja u procesu njihova posuđivanja u hrvatski kao jezik primatelj. Primijenjena metodologija temelji se na teoriji jezika u kontaktu Rudolfa Filipovića (1986), koji uvodi podjelu na primarnu i sekundarnu adaptaciju u procesu adaptacije značenja posuđenica. Analizirani jezici raspoređeni su kronološki počevši od onih s kojima je hrvatski dolazio u dodir u ranijim razdobljima svoje povijesti (mađarski, njemački, talijanski), do jezika s kojima je dolazio u doticaj u novije doba (francuski, ruski i engleski). Članak je rezultat istraživanja na projektu 'Hrvatski u dodiru s europskim jezicima', čiji je pokretač i voditelj bio R. Filipović
