摘要：Portreti Matije Vlačića u 16. i 17. stoljeću ne pokazuju samo njegov tjelesni izgled, već načinom oblikovanja (realizmom ili karikiranjem) i tekstualnom opremom portreta posreduju stavove njegovih suvremenika i kasnjiih primalaca o Vlačićevoj duhovnoj osobi i o njegovoj ulozi u reformacijskim previranjima nakon Lutherove smrti (1546.) pa do prihvaćanja vjerskog obrasca (formula concordiae) zajedničkog većini njemačkih protestantskih zajednica (1577.). Portreti su pokazatelji njegove popularnosti u širim slojevima, a ta je popularnost za njegova života bila dvojaka: pozitivna i negativna. U 17. stoljeću, nakon okončanja unutarprotestantskih razmirica, Vlačićev se lik dosljedno i dostojno stavlja uz portrete drugih velikana rane reformacije.
