摘要：Hrvatska tekstilna industrija nije se restrukturirala i modernizirala te time pripremila za globalnu konkurenciju. Iako je bila prije Domovinskog rata tretirana kao jedna od najvažnijih hrvatskih industrijskih grana, značaj tekstilne industrije u ukupnoj prerađivačkoj industriji, a potom i u gospodarstvu Hrvatske, sve je manji, a položaj tekstilne industrije sve teži - svejedno bio mjeren brojem poduzeća, uposlenih radnika, ostvarenim prihodima ili novostvorenom vrijednošću. Problem se jasno odražava i kroz slabu međunarodnu konkurentnost te industrije, a u vidu registriranoga negativnog vanjskotrgovinskog salda koji industrija ostvaruje u kontinuitetu od početka ovog stoljeća. Velik dio hrvatske tekstilne proizvodnje okrenut je uslužnoj proizvodnji u kojoj su troškovi rada, ekonomija obujma uz kvalitetu i poštivanje rokova isporuke primarni kriteriji vrednovanja. A u troškovima rada hrvatska tekstilna proizvodnja ne može konkurirati onoj koja potječe iz jugoistočne Europe, a posebice iz azijskih zemalja. Tržište tekstilne i odjevne industrije po svojoj prirodi je globalno, što znači da je izloženo oštroj domaćoj i inozemnoj konkurenciji. Stoga se visoka razina produktivnosti, poslovna fleksibilnost i inovativnost,«otkriće» i osvajanje «tekstilnih niša», izgradnja vlastitih brandova i proizvoda s visokom dodanom vrijednošću te umrežavanje i zajednički rad tekstilnih poduzeća i ostalih interesnih skupina, nameću kao preduvjeti opstanku i razvoju hrvatske tekstilne industrije. Temeljna je svrha ovog rada ocijeniti razvojnu perspektivu hrvatske tekstilne industrije te kroz koncipirane preporuke političkim autoritetima, doprinijeti ostvarenju razvojne perspektive te industrije.
