出版社：Institute of Philosophy and Theology of Society of Jesus
摘要：Stoicizam je, kao jedna od grčko–helenističkih škola, odigrao ključnu ulogu u povijesti filozofske misli, ali i u samom shvaćanjem etike. Stoičko se učenje, napose u razdoblju rimskog stoicizma (mladog stoicizma), usmjerilo na etička pitanja. Prema tome stoička etika kao zasebna filozofska disciplina stoicizma u biti je i nastala upravo u periodu mlade stoe u posljednjim stoljećima prije Krista te u prva dva stoljeća poslije Krista. Temelji stoičke etike počivaju u prevladavanju razuma nad strastima i emocijama. Za stoika etički je ideal postati i biti mudar, a konačni je cilj i smisao sljedbenika stoicizma ustrajati u duhu sveukupne filozofije stoicizma. Uzor za postizanje vrlina, odnosno životne harmonije s drugim ljudima stoici uviđaju u prirodi (kozmosu). U ovom radu nastoji se prikazati uloga i značenje etike u razdoblju mladog rimskog stoicizma. U samom promišljanju stoičkog etičkog učenja, žarište rada usmjereno je na ključne sastavnice stoičke etike, kao što su logos i vrlina. Osim toga, u radu su radi zornijeg razumije vanja stoičke etike predstavljeni i najvažniji mislioci razdoblja mladog rimskog stoicizma: Seneka, Epiktet i Marko Aurelije. Naposljetku u radu se kritičkom rekonstrukcijom vrednuje Rousseauovo razumijevanje građanske religije kao svojevrsni pandan stoičkoj građanskoj religiji i etici.
