摘要： U radu je ponajprije predstavljen kazališni opus Tituša Brezovačkog koji čine tri djela: Sveti Aleksi (1786.), koje je napisao za potrebe varaždinske gimnazije u duhu isusovačke školske drame te dvije komedije Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš koje su ga potvrdile kao izrazitoga komediografa i najzanimljivijega kazališnog pisca starije sjevernohrvatske književnosti. Nudio je pouku na zabavan i smiješan način. Zbog neuobičajene društvene kritičnosti u komediji smatrao je da gledatelje treba naviknuti na prihvaćanje "oštrijih" izražajnih sredstava za ostvarivanje plemenitog cilja otkrivanja istine i raskrinkavanja osobnih i društvenih mana. Kazalište je shvaćao kao prostor kritičke društvene i kulturne autorefleksije.
