摘要：UVOD U članku, koji je neka vrsta pregleda, predstavljeni su neki problemi, pristupi i rezultati istraživačkih napora autora i njihovih suradnika iz Hrvatske i Slovenije, objavljeni u posljednjih desetak godina u eksperimentalnim i teorijskim studijama, o procjeni i predikciji uspješnosti u, prije svega, košarkaškoj igri. Opisane su bitne oznake ekspertnih sustava i sustava odlučivanja, kojima košarkaški stručnjaci i znanstvenici nastoje unaprijediti postupke za usmjeravanje i odabiranje košarkaša te za racionalnije upravljanje procesom treniranja. Zatim je opisan odnos izmedu potencijala i stvarne kvalitete igrača, kao i modeli sustava odlučivanja koji se već uspješno primjenjuju. Oblikovanje različitih modela izazov je za svakog stručnjaka zato što s pomoću višeparametrijskih obilježja sportske igre treba utvrditi stvarne elemente i njihove međusobne odnose unutar modela te eliminirati varijable sekundarne važnosti. MATERIJAL I RASPRAVA Ekspertni sustavi i sustavi odlučivanja jesu kompjutorski programi koji se ponašaju poput stručnjaka na nekom problemskom području, samo što su računalni programi kvalitetniji i napredniji budući da su sami sposobni otkriti i otkloniti greške u rješenju. Ekspertni sustavi i sustavi odlučivanja nastali su s razvojem računalstva, odnosno umjetne inteligencije. U njima se udružuju sposobnosti računala i znanje eksperata. Sastavljeni su od baze znanja i ljuske. Najčešće je baza znanja odvojena od ljuske. To znači da za različite baze znanja možemo koristiti iste ljuske. Strukturu tipičnog modela ekspertnog sustava ili sustava odlučivanja prikazuje slika 1. Bazu znanja čine čimbenici uspješnosti (krite- riji), pravila odlučivanja i normalizatori, koje je potrebno oblikovati na računalu prihvatljiv način, odnosno moraju odgovarati ljusci ekspertnog sustava ili sustava odlučivanja. Čimbenici uspješnosti najčešće se prikazuju u obliku višestupanjskih linearnih matematičkih modela koji su hijerarhijski uređeni (slike 3, 4 i 5). Hijerarhijska struktura čimbenika uspješnosti prikazana je u obliku tzv. stabla odlučivanja. Deblo stabla u sportu je najčešće potencijal ili uspješnost igrača u igri. Deblje i tanje grane predstavljaju čimbenike uspješnosti (osobine, sposobnosti, čimbenici igranja), koji utječu na uspjeh, a listovi čimbenike najniže kategorije, koji utječu na uspjeh na svim višim razinama stabla (rezultati testova, ocjene, statistički podaci s utakmica i sl.).Pravila odlučivanja određuju odnose među čimbenicima, sadržanima u stablu odlučivanja, i način izračunavanja ocjena na svim višim (izvedenim) razinama stabla odlučivanja. Izračunavanje ukupne ocjene kvalitete igrača postiže se na temelju ocjena osnovnih čimbenika (listovi) i njihovih koeficijenata utjecaja (pondera). Normalizatori (standardizatori) rezultata granične su vrijednosti rezultata igrača u pojedinom listu stabla (varijabli), pomoću kojih se stvarni rezultat pretvara u kvantitativne ocjene (npr. od 1 do 5) ili kvalitativne ocjene (npr. neuspješan, prihvatljiv, dobar, vrlo dobar i odlican). Rezultati se najprije transfor-miraju u tzv. standardizirane z-vrijednosti, t-vrijednosti ili centilne vrijednosti i s pomosu njih u razrede od 1 do 5. Nužno je odrediti i smjer utjecaja pojedinih čimbenika u pojedinom listu stabla. Ljusku ekspertnog sustava čini mehanizam zaključivanja i korisničko sučelje. Mehanizam zaključivanja je onaj dio ekspertnog sustava ili sustava odlučivanja koji obuhvaća algoritme za rješavanje problema, a korisničko sučelje omogućuje sporazumijevanje izmedu korisnika i sustava. Povezanost između potencijala igrača i njihove uspješnosti u igri. Kvalitetu pojedinoga košarkaša moguće je procijeniti procjenom stanja njegovih antropoloških obilježja (kvaliteta potencijala, trenutačnih mogućnosti) i/ili procjenom uspješnosti u igri (stvarna, aktualna kvaliteta) (slika 2). Zbog velike kompleksnosti košarkaške igre i raznovrsnosti uloga igrača u igri, i njihov potencijal i uspješnost u igri (stvarna kvaliteta) mogu biti različito strukturirani. To znači da igrači uspijevaju postisi jednaku ukupnu ocjenu potencijala ili uspješnosti u igri na različite načine, odnosno da specifična struktura čimbenika igračeva potencijala uvjetuje i specifičnu strukturu čimbenika koji određuju uspješnost u igri. Zato nisu značajni samo konačna vrijednost potencijala ili uspješnosti u igri, već i profil (kvaliteta, kvantiteta i struk-tura) njihovih pojedinih čimbenika. Kvaliteta potencijala (potencijalna kvaliteta) košarkaša predstavlja trenutačnu razinu razvijenosti onih sposobnosti, osobina, znanja i vještina koje su pretpostavka za dostizanje visoke razine uspješnosti u igri (stvarne kvalitete). Vrijednosti potencijala dosta su stabilne. Njihove promjene uglavnom zavise od utjecaja na razvoj igrača tijekom procesa treniranja. Iskoristivost kvalitete potencijala u igri zavisi od više čimbenika. Najsnažniji utjecaj ima sama kvaliteta potencijala, zatim usklađenost dodijeljene igračke uloge s potencijalom igrača, kvaliteta i obilježja igre vlastite momčadi te, na koncu, ali nikako najmanje važno, kvaliteta i način na koji protivnik igra. Procjena igračke uspješnosti (stvarne kvalitete), odnosno učinkovitosti njegovog/njezinog motoričkog ponašanja na igralištu, jest sustavno opisivanje i ocjenjivanje stvarnih kvaliteta košarkaša koje iskazuje u igri. Cjelokupna uspješnost u igri košarkaša obuhvaća sve bitne cimbenike (kriteriji) stvarne kvalitete igrača na određenoj utakmici ili natjecanju koje procjenjuju eksperti (slika 4), dok situacijska uspješnost u igri obuhvaća samo one čimbenike koji se bilježe pomoću statističkog zapisa na utakmici (pokazatelji situacijske uspješnosti), koju nazivamo igračka učinkovitost (slika 5). Ni igračka uspješnost (stvarna kvaliteta) ni situacijska ucinkovitost nisu tako stabilne (ni razinom ni strukturom) kao kvaliteta potencijala (potencijalna kvaliteta). Na njihovu promjenjivost vrlo snažno utjece kvaliteta protivnikova potencijala i njegov način igranja. Drugim riječima, struktura (profil) i razina situacijske učinkovitosti i igračke uspješnosti u velikoj mjeri zavisi od protivnika. Poznato je i to da je promjenjivost (nekonzis- tentnost) najmanja u najkvalitetnijih i najmanje kvalitetnih igrača, a najviša u prosječnih igrača. ZAKLJUČAK Vrlo je teško stvoriti praktičan, a opet sveobuhvatan sustav odlučivanja za procjenu i vrednovanje nečije ukupne uspješnosti (stvarne kvalitete). Ipak, s pomoću predloženih modela trener može neposredno i/ili posredno ocijeniti kvalitetu i specifičnosti djelovanja igrača u igri, kao i stanje njegove igračke pripremljenosti, može utjecati na racionalnije upravljanje trenažnim procesom, kao i na ucinkovitije usmjeravanje i odabiranje košarkaša za pojedine pozicije i uloge u igri. Pri tome mora imati na umu da je procjenjivanje stvarne kvalitete pojedinih igrača, a u krajnjoj konzekvenciji, i ekipa, dugotrajan kontinuiran proces promatranja, procjenjivanja, vrednovanja i analiziranja.
