摘要：Uvod Moderna skijaška vožnja između vrata spaja pojedinačne elemente sijaškog zavoja u jedinstveno kretanje, pa ih je vrlo teško, barem u praksi, proučavati odvojeno. Ipak, to je neizbježno u suvremenoj teorijskoj analizi. Uzmemo li u obzir visok stupanj isprepletenosti sekvencija motoričkog gibanja u izvedbi sastavnih elemenata moderne tehnike veleslalomskog zavoja, natjecateljski bismo zavoj mogli podijeliti na tri faze (Žvan i sur., 1996): a) faza ulaska u zavoj, b) faza vobenja zavoja i c) završna faza zavoja. Uzevši u obzir specifičnosti pojedinih skijaških tehnika individualnih natjecatelja, pokušali smo se u definiranju moderne veleslalomske tehnike skijanja ograničiti na dvije primarne kombinacije motoričkih struktura (Lešnik, 1999.): - tehnika koja podrazumijeva kontrolu brzine (A) - uobičajena veleslalomska tehnika koju karakterizira snažan odraz u zavoju, a definirana je izrazitim vertikalnim gibanjem; - tehnika koja podrazumijeva povećanje brzine (B) - osnovna joj je karakteristika zadržavanje niskog skijaškog položaja i smanjeno vertikalno gibanje težišta tijela, što pretpostavlja raznoliko opterećivanje i rasterećivanje skija, a naziva se lateralno gibanje. Šest skijaških eksperata usporedilo je dvije tehnike na temelju video analiza, a odbačeni su neuspjeli pokušaji. Eksperti su procjenjivali tehničke osobitosti pojedine tehnike, kao i rezultate primjene svake od njih. Osnovni cilj modernih natjecateljskih skijaških tehnika jest zadržati brzinu u svim fazama izvedbe zavoja ili, drugim riječima, ostvariti što manji gubitak brzine. To se može ostvariti tzv. lateralnim rasterećenjem gdje se u završ- noj fazi zavoja (3. faza) koljena i skije, u što je moguće kraćem vremenu, podvlače pod tijelo i guraju u suprotnu stranu u sljedeći zavoj (1. faza zavoja). Na taj se način postiže minimalno vertikalno gibanje težišta, a pritisak na snježnu podlogu je smanjen. Cilj je ovog istraživanja bio usporediti položaj trajektorija težišta tijela za vrijeme izvedbe zavoja veleslalomskim skijaškim tehnikama A i B. Metoda Mjerenje je provedeno na homologiziranoj stazi gradijenta od 15 do 20 stupnjeva, što omogućava izvođenje skijaških zavoja objema tehnikama. Također je bilo dovoljno pristupnog prostora za postizanje potrebne ulazne brzine (od oko 60 km/h) u stazu. One vožnje u kojima nije postignuta potrebna ulazna brzina za izvedbu zavoja, nisu bile analizirane, a isto tako nisu analizirane ni izvedbe zavoja koje nisu bile u skladu sa zahtjevima dviju definiranih skijaških tehnika (A ili B). Na temelju preciznog pregleda video snimaka i nakon izbacivanja nezadovoljavajućih izvedaba, odabran je uzorak vožnji. Sedam valjanih parova vožnji (tehnikom A i tehnikom B) koje je odvozilo sedam skijaša (u dobi između dvadeset i dvadeset pet godina), članova elitnog slovenskog natjecateljskog tima alpskih skijaša, korišteno je u daljnjoj analizi. Sljedeća faza bila je kompjutersko prikupljanje podataka i transformacija video snimaka u digitalni format. Za digitalizaciju je uporabljen desetosegmentni model ljudskoga tijela, a korišteno je 14 točaka. Tim smo postupkom pratili trajektorije težišta tijela (CM), koje su se, razumljivo, razlikovale ovisno o različitim antropometrijskim karakteristikama skijaša. Rezultati Statistička analiza kinematičkih parametara učinjena je pomoću SPSS statističkog paketa. Izračunati su parametri deskriptivne statistike, a zatim su razlike između dvije skijaške tehnike izračunate pomoću Studentovog t-testa za male zavisne uzorke. Kako bismo postigli bolji uvid u analizirane zavoje, analizirali smo i izračunate vrijednosti u odnosu na vremenske sekvencije varijabli. Razlike po osi x statistički su značajne u dijelu u kojem se produžava faza vođenja zavoja (faza b) u tehnici B te u dijelu završne faze zavoja (faza c) u tehnici A. Završna analiza pokazala je znatnu prednost voženja B tehnikom (88 cm). Usporedbom trajektorija CM dviju skijaških tehnika po osi z nisu dobivene statistički značajne razlike u otklonima od padne linije (os x). Rezultati pokazuju manja odstupanja trajektorija CM u tehnici B, kao i izravnije kretanje prema sljedećim vratima. Glavni nalaz, koji smo pokušali prikazati grafički (graf 1), odnosi se na kretanja trajektorija CM u ravnini XZ u povezanoj izvedbi dva veleslalomska zavoja. Najveće razlike trajektorija vidljive su u području otprilike 10-20m od osi x i 1-6m od osi z. Te razlike između tehnika A i B odnose se uglavnom na različit smjer kretanja prema sljedećim vratima: tehnika B daje izlazno-usmjereno kretanje koje je više usmjereno prema sljedećim vratima. Te razlike u smjerovima (strelice) također su posljedica prelaska u završnu fazu zavoja (faza c) u tehnici A, zbog čega dolazi do skraćivanja faze vođenja zavoja (faza b). U tehnici B, međutim, faza vođenja zavoja (b) produžena je zbog izravnijeg kretanja u smjeru sljedećih vrata, što je popraćeno bržom promjenom u kombinaciju faza ‘c-a’. Zaključak Cilj je ovog istraživanja bio usporediti različite natjecateljske tehnike (A i B). Procjenjujemo da nam podaci, kao i dobiveni razultati omogućuju opis karakteristika obiju tehnika, a istodobno i prednosti tehnike B za koju vjerujemo da ce prevladati u budućnosti. To znaci da će, usprkos težim uvjetima, skijaši skijati u nižoj poziciji, a općenito ce rasterećivati i opterećivati svoje skije u vožnji pri prijelazu iz jednoga u drugi zavoj na lateralan način. To, naravno, nije isključivo problem usavršavanja skijaške tehnike, vec je to u većoj mjeri vezano uz bolju psihofizičku kondiciju natjecatelj.
