摘要：Rječnik stilskih figura,autorsko djelo Krešimira Bagića,uglednoga znanstvenika i pjesnika,profesora stilistike na zagrebačkom Odsjeku za kroatistiku,za hrvatsku znanost o knjiţevnosti,kao i za filologiju u cijelosti,značajan je događaj usporediv s kapitalnim djelom hrvatske kasnodevetnaestostoljetne filologije Luke Zime: Figure u našem narodnom pjesničtvu s njihovom teorijom,1880. (ponovljeno izdanje 1988.). U vremenu neskonom retorici,vrijedne su prinose u inventarizaciji i klasifikaciji figura u međurazdoblju ostvarili Zdenko Škreb (Uvod u književnost,1983.) koji figure opisuje kao mikrostrukture stila,Dubravko Škiljan (Dijalog s antikom,1992.) koji antičko retoričko pojmovlje vraća u krilo poststrukturalističke lingvistike i Ivo Škarić (U potrazi za izgubljenim govorom,1982.,Temeljci suvremenoga govorništva,2000.),koji je dugo bio jedini zagovornik cjelovite obnove retorike kao znanosti i praktične vještine u hrvatskim okvirima. Ne treba zaboraviti ni dvosveščani Enciklopedijski rječnik lingvističkog nazivlja (1969.) Rikarda Simeona u kojem su popisani i definirani gotovo svi tropi i figure iz antičkoga retoričkoga pojmovnika,recepcijski plodotvorne lingvostilističke prinose Krunoslava Pranjića i Ive Pranjkovića,poseban prinos teoriji metafore Ante Stamaća i znanstvene priloge iz zbornika Tropi i figure (Dunja Fališevac i Ţiva Benčić,ur.,1995.) kojima se teorija figura (metafora,oksimoron,antonomazija,alegorija,ironija,hiperbola,glasovne figure i igre riječima,figure opisa,narativne figure,figure u epu) vraća u ţarište hrvatske knjiţevnoteorijske misli..
