摘要：U određivanju teme auktor se nastojao držati kratkoga i cjelovitoga pregleda hrvatske književnosti bez namjere da pruži posve zaokruženu sliku stoljeća hrvatske književnosti. Najviše su ga zanimale duhovne silnice koje su se u t!jeku cjelokupnoga razvitka naše književnosti prelamale kroz pojedina književna imena, njihova djela i pojave. Uz biblijske teme koje prožimaju cjelokupnu hrvatsku književnost osobita se pozornost posvetila kršćanskoj, katoličkoj baštini. Kršćanstvo je utisnulo neizbrisiv pečat u duhovnosti, moralu, kulturi i običajima hrvatskoga naroda, te iznimne tragove ostavilo u usmenoj i pisanoj hrvatskoj književnoj baštini. Stoljeća hrvatske književnosti jasno pokazuju dva bitna izvorišta ukupne europske civilizacije i kulture, veliku antičku i rimsko-latinsku tradiciju, zatim, u plodnom prožimanju, kršćansku, katoličku. Hrvatska duhovnost i književnost stoljećima se oslanjala na kršćanski, katolički univerzalizam, otvorena raznim poticajima koji su, u različitim razdobljima, dolazili iz različitih sredina, od najstarijih talijanskih (mediteranskih) i srednjoeuropskih (latinskih), preko njemačkih, francuskih, ruskih (slavenskih), do anglosaksonskih sredina i krugova. Auktor nastoji posebno istaknuti tri bitna čimbenika koja određuju razvitak hrvatske književnosti, od samih početaka do naših dana, bez obzira na određene protivnosti i bez obzira na višestruku raskrsnicu na kojoj su Hrvati živjeli: 1) dramatična zbivanja na razdjelnici vjerâ, svjetova i civilizacija; 2) državotvornost, odnosno posebno njegovanje dubokih domoljubnih osjećaja; 3) kršćansku, katoličku religioznost, oslonjenu na svetopisamsku tradiciju i starokršćansku, katoličku baštinu. Prateći razvitak hrvatske književnosti auktor pokazuje kako su najbolji hrvatski književnici svojim djelima pokazali da su nadahnuće pronalazili upravo u biblijskim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta i kršćanskoj misli, od Marka Marulića, Ivana Gundulića i Ivana Mažuranića, do Silvija Strahimira Kranjčevića, Nikole Šopa i Ivana Tolja.
