摘要：Sažetak Početak velikih migracija hrvatskoga naroda u južnoameričku državu Čile događao se krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a uzroci odlaska bili su uglavnom socijalne prirode (ekonomska kriza, glad, neimaština, nezaposlenost,…). Prvi useljenici bili su Dalmatinci s otoka Brača i Hvara te primorskoga mjesta Mimice pored Omiša. Novi život na dalekom kontinentu, integracija, suživot, očuvanje etničkog i kulturnog identiteta dugo su već zanimljiva i neiscrpna tema povijesnih, socioloških i geografskih istraživanja, ali i lingvistike. U ovom će se radu dati prikaz u kolikoj se mjeri, kako i gdje očuvao hrvatski jezik u pojedinim čileanskim gradovima Punta Arenasu, Porveniru, Iquiqeu, Antofagasti, Santiagu i Concepcionu. Danas u spomenutim gradovima i okolici živi velik broj potomaka hrvatskih useljenika pa će uvid u rad i djelovanje škola, ustanova i centara koji, na bilo kojoj od razina ili oblika, provode i izvode nastavu i aktivnosti djelomičnim korištenjem hrvatskoga jezika, dati sliku o egzistenciji hrvatskoga jezika na španjolskom govornome području. Uz to, preliminarno će se potaknuti i pitanje je li i na koji način moguće zaustaviti ili barem usporiti gubljenje hrvatskoga jezika, a njime i identiteta, u najvećoj hrvatskoj iseljeničkoj zajednici južne hemisfere.
