摘要：Sažetak Hrvatsko je srednjovjekovlje najsloženije razdoblje u našoj jezičnoj povijesti. Funkcionalna višejezičnost, prisutna u to vrijeme, dovodi do zaključka da između crkvenoslavenskoga i govornoga jezika nije postojao odnos bilingvizma nego diglosije, točnije triglosije u kojem postoje najviša varijanta, srednja varijanta te najniža varijanta. Autorice u radu navode argumente za tu tvrdnju, a to su postojanje čakavsko-crkvenoslavenskoga(-kajkavskoga) amalgama, postojanje hrvatskog crkvenoslavenskoga jezika te govornoga narodnog hrvatskoga jezika (lingua vernacula).
关键词：Ključne riječi: hrvatsko srednjovjekovlje; bilingvizam/trilingvizam; diglosija/triglosija; čakavsko crkvenoslavenski(-kajkavski) amalgam; starocrkvenoslavenski jezik; hrvatski jezik; lingua vernacula
