摘要：Shvaćajući žanr poslanice maksimalistički, kao samostalne stihovane i prozne poslanice upućene konkretnom adresatu ali i kao posvetne poslanice, posvete koje uokviruju neko djelo, u radu se analiziraju poetičke i estetičke teme stihovanih poslanica hrvatske renesansne književnosti s jedne i proznih poslanica s druge strane. Dok je analizi stihovanih poslanica posvećeno manje pozornosti jer je raspon njihovih poetičkoestetičkih tematskih područja uzak (pohvala piscima, stvaralačka nemoć, svijest o vlastitoj vrijednosti), u proznim poslanicama obrađuje se nemali broj poetičko-estetičkih pitanja. U članku su takvi problemi kojima se bave prozne poslanice podijeljeni u grupe te se posebno obrađuju poslanice s metatekstualnim zapisima, one koje govore o odnosu svijeta djela i izvanknjiževne zbilje, one koje govore o odnosu etike i estetike, poslanice koje progovaraju u piscu i njegovu samooblikovanju te poslanice koje govore o odnosu pojedinog pisca prema književnoj tradiciji i konačno o odnosu prema publici. Usput se nastoji pokazati da su to i najčešće teme onodobnih poetičkih i estetičkih traktata u pisaca na susjednoj strani Jadrana.
