摘要：Nikola Nalješković uputio je Petru Hektoroviću šest poslanica, i to u rasponu od nekoliko desetljeća. Tri su od njih ili posve konvencionalne, što znači nalik na prava pisma, ili kratke, što znači sadržajno siromašnije. Tri su, međutim, i opsežnije i ambicioznije, a i neobičnije, pa se ovdje te tri epistole podvrgavaju analizi. Jedna od njih sadrži prilično razvijenu alegorijsku scenu, druga nije upućena Hektoroviću nego njegovoj bolesti, a trećoj - koja je posvećena temi starosti – samo je naslovom prirodana uloga poslanice, dok ona inače formalnih obilježja toga žanra nema. Na temelju raščlambe tih tekstova nastoji se u članku ponešto zaključiti o poetičkom statusu poslanice u našim stranama u Nalješkovićevo i Hektorovićevo doba.
