摘要：U znamenitoj Skokovoj stilističkoj studiji (O stilu Marulićeve Judite, 1950.) iznimna je pozornost posvećena razvijenim usporedbama. Potankom i sustavnom stilističkom raščlambom, Skok izdvaja šesnaest razvijenih usporedba te opisuje njihovu semantičku i stilsku fakturu. Razvijene su usporedbe, uz perifraze i čiste deskriptivne ulomke, po Skoku estetski najvrjednije dionice Marulićeva biblijskoga epa upravo stoga što pridonose pikturalnosti, koju on izdvaja kao najvažniju odliku Marulićeva stila i vrhunac njegova pjesničkoga umijeća. Premda se i danas, poslije više od pola stoljeća, ne može osporiti znanstvena utemeljenost Skokove studije, njegov istančan sluh za stilske vrjednote teksta te autorovi fundamentalni zaključci o odlikama Marulićeva stila, rezultati novoga čitanja ne podudaraju se posve s rezultatima Skokova čitanja, kako u pogledu konačnoga broja u Juditi nazočnih razvijenih usporedaba tako i glede njihove stilske fakture. Uvažavajući i ostale znanstvene prinose u raščlambi stilskih figura Judite (Kasandrić, Šrepel, Gortan, Tomasović, Fališevac, Lučin), pitanja koja otvara ova studija mogla bi se u grubim crtama svesti na nekoliko problemskih žarišta: Koje se sve značenjske implikacije Marulićeva termina prilika potvrđuju u tekstu Judite? U kakvu su odnosu primarni i sekundarni predmet Marulićevih razvijenih usporedaba, kako glede njihova redoslijeda pojavljivanja tako i opsega njihova slikovnoga materijala? Može li se iz odnosa tematskih jezgra primarnoga i sekundarnoga predmeta uočiti klizanje razvijenih usporedaba k drugim tropološkim modalitetima?
