摘要：Split, koji se razvio iz palače cara Dioklecijana i naselje izbjeglih Salonitanaca, postao je dalmatinski grad unutar hrvatskoga kraljevstva. Kao primorsk isredozemni grad nužno je održavao veze s ostalim jadranskim gradovima. Gubitak samostalnosti 1420., otkad je Split stoljećima ostao pod venecijanskom vlašću, negativno se odrazio i na društveni i na crkveni život. Za splitske nadbiskupe imenovani su članovi talijanskih plemićkih obitelji, koji često osim počasnog naslova i beneficija nisu imali ništa s dodijeljenom im dijecezom. Tako su tijekom Marulićeva 74-godišnjeg života nadbiskupi bili više odsutni nego prisutni u Splitu, a i kad su bili prisutni, veća im je briga znala biti njihov materijalni prosperitet nego povjereno im stado. Marulićev je humanistički krug unosio svjetlo u kulturni, druπtveni i crkveni život zavičaja koji je proživljavao teške, tako reći apokaliptičke dane zbog neposredne turske opasnosti. Svojim latinskim djelima Marulić je dosegnuo europske i svjetske horizonte.
