摘要：Unatoč važnosti srednjovjekovnih narativnih izvora za humanističku historiografiju, nedovoljna je pozornost posvećena pitanju historiografske metodologije rada na tim tekstovima. Jedan od istaknutijih narativnih izvora hrvatskog srednjovjekovlja djelo je Historia Salonitana Tome Arhiđakona. Zahvaljujući činjenici da je taj tekst već tijekom humanizma i ranog novovjekovlja među dalmatinskim historiografima kotirao kao autoritativan povijesni izvor, u ovome će se radu, na odabranim primjerima iz djela važnijih dalmatinskih historiografa – Ludovika Crijevića Tuberona, Vinka Pribojevića, Mavra Orbinija, Dinka Zavorovića i Ivana Tomka Mrnavića – koji su djelovali u razdoblju od kraja 15. do početka 17. stoljeća, pokušati izdvojiti najvažnija obilježja njihova metodološkog pristupa djelu Tome Arhiđakona. Pri tom će posebna pozornost biti posvećena pristupu povijesnim pitanjima koja su obilježila hrvatsku, odnosno dalmatinsku historiografiju humanizma i ranog novovjekovlja: problemu etnogeneze Slavena, padu Salone i pitanju granica Dalmacije. Na temelju dobivenih saznanja pokušat će se izdvojiti konkretni pokazatelji s pomoću kojih je moguće preciznije vrednovati djela tradicionalne, nekritičke historiografije i djela novovjekovne, pretkritičke historiografije. U konačnici će se nastojati pokazati koliko je metodološki pristup djelu Historia Salonitana, kao istaknutom srednjovjekovnom izvoru, presudan pokazatelj kritičnosti pojedinog autora.
关键词：tradicionalna historiografija; pretkritička historiografija; humanizam; rano novovjekovlje; narativni izvori; historiografska metodologija; Historia Salonitana; Dalmacija; Hrvatska
