出版社：Catholic Faculty of Theology, University of Split
摘要：Problem završetka Markova evanđelja je najprije tekstualni, a onda i interpretativni. Autori se danas gotovo jednodušno slažu da drugo evanđelje originalno završava retkom 16,8 i da je ostatak evanđelja (16,9-20) naknadni dodatak. Činjenica da je taj dodatak nastao vjerojatno već u 2. st. posl. Kr. svjedoči o interpretativnoj problematičnosti Markova otvorenog završetka. Bijeg i šutnja žena izazvani strahom, umjesto radosnog navještaja uskrsnuća i uskrsnih ukazanja, potaknuli su mnoštvo različitih tumačenja, koja su u članku podijeljena u četiri skupine: povijesno-apologetsko, polemičko, negativno s pozitivnim ishodom i pozitivno tumačenje. Nakon kratkog pregleda i kritičkog osvrta na prva tri tumačenja, autor detaljnije obrađuje četvrto tumačenje, koje, za razliku od prethodnih, pozitivno tumači problematičnu reakciju žena. Autor u kontekstu Markova evanđelja semantički analizira ključne pojmove zaključnog retka i zaključuje da je reakcija žena adekvatan i tipičan ljudski odgovor na epifanijski i teofanijski događaj Isusova uskrsnuća. Koncentracijom termina za sveti strah i unutarnjom perspektivom kojom završava svoje evanđelje Marko daje do znanja da Isusovo uskrsnuće valja shvatiti kao vrhunac procesa objave tajne Isusove osobe i poslanja, čime je on postigao cilj svojega evanđelja, da pokaže kako je započela i na čemu se temelji radosna vijest da je Isus iz Nazareta Krist i Sin Božji (1,1). Zaključujući svoje evanđelje napetošću straha, umjesto relaksirajućim opisom ukazanja, Marko naglašava da tajna Isusove osobe, koliko god je ispravno shvatili, uvijek ostaje misterijem koji treba stalno otkrivati. Na to je pozvan i čitatelj kojega otvoreni kraj poziva da učini ono što su učenici već učinili, premda to nije ispričano, tj. da nasljeduje Isusa, jer zajedništvo života s njime jedini je način da ga što bolje upoznamo i shvatimo, a onda i naviještamo.
