出版社：Catholic Faculty of Theology, University of Split
摘要：Autor naglašava kako je višestranačje, kao prvi oblik političkog pluralizma u Hrvatskoj, bilo snažnim pokretačem nacionalnoga i antikomunističkog duha u Hrvatskoj krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Ono se, bez obzira na stvaranje novih političkih stranaka, pojavilo kao zbiljski nacionalni pokret koji je doveo do smjenjivanja komunističkih vlasti i, na kraju, do hrvatske nezavisnosti i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Zbog svoje političke prirode, kao opće teorije demokracije zapadnih država, pluralizam se postavlja kao samostojeća vrednota koja se ne da instrumentalizirati niti od države niti od moderne plutokracije. No, produženi nacionalizmi koji traju nakon razdoblja oslobađanja zemlje nastoje politički i duhovni pluralizam učiniti sinkroniziranim dijelom jedne snažne kolektivne sile kakva je mlada nacija-država. Duhovni svijet započinje gubiti svoj identitet, a skupnost i moć, homogenizacija i autokracija postaju novo određenje duhovnosti. Autor piše kako u srazu moći i vlasti, u takvim okolnostima, izrasta drama duhovnog života. Ljudski duh koji traži put do ovozemaljskog i vječnog smisla, postaje dijelom moći koja mu zatvara put za spoznaju i za slobodu savjesti. Istinska, pak, duhovnost, zaključuje autor, a riječ je o ćudoređu i vjeri, ostaje izvan nacije i vlasti, možda dvije najjače sile ovoga svijeta. Ona ostaje sama sa sobom, osamljena, katkad se naslućuje osjećaj njezine praznine i odbačenosti. Duhovnom staležu ostaje samo područje duhovnosti, ostaje svijet nadnaravnoga, moral i mudrost kao dar koji se može pnuditi ljudima dobre volje. A to sada znači da sadašnja hrvatska duhovnost postaje dijelom socijalne i duhovne pluralnosti. Sa stajališta političke teorije, duhovnost se uspostavlja kao i sve druge posebne sfere društva.
