出版社：Catholic Faculty of Theology, University of Split
摘要：Članak razmatra tekst i teološke misli u klasičnom odlomku o sklapanju saveza između Boga i pravednika Noe nakon općega potopa (Post 9,8–17). U prvom, egzegetskom, dijelu navode se neka ključna lingvistička i književno-teoretska zapažanja o biblijskom tekstu, njegovim granicama, smještaju, ulozi i kompoziciji. Drugi dio članka posvećen je biblijsko-teološkim promišljanjima, gdje se najprije ističe savez kao kontrast uništenju, a potom njegovo vječno trajanje i pripadnost Bogu. Razrađuje se značenje ovoga biblijskoga ulomka za osnove ekologije, pri čemu je istaknuta čovjekova uloga te optimističan i univerzalan pogled, a završne misli posvećene su dūgi kao znaku saveza i sudbonosnoj ulozi Božjega pamćenja. Članak dolazi do nekih posebnih rezultata kao što su: uspješno pomirenje elemenata iz jahvističke i svećeničke predaje, upozorenje na prvi spomen Božjega srca u Svetom pismu, na bogoslužje koje prethodi savezu, i na prvi kanonski izvor kršćanske misli o utjelovljenju.
