摘要：U članku se o jeziku razglaba s obzirom na tri njegove protege (dimenzije): posredničku (medijalnu), umjetničku i nacionalno-kulturnu. S obzirom na prvi moment, jezik se pokazuje kao "medij medija" jer ne samo da upija i obuhvaća sve druge medije, nego kao svoje normalno stanje uključuju i autorefleksivnu relaciju (odnos prema sebi kao mediju). To mu, među ostalim, omogućuje da iskaže Ja (subjekt iskazivanja) te da afirmira paradoks kao vlastitu bit. Druga protega - umjetnička uporaba jezika – još očitije upućuje na njegovu paradoksalnu narav: jezik u umjetnosti transcendira sam sebe ne prestajući pritom biti jezikom. Osim toga, umjetnička uporaba jezika aktivira ("sugerira") svjetsku semantiku koja nije karakteristična za iskaze svakodnevno-pragmatičnoga jezika. Na kraju, treća protega omogućuje poistovjećivanje jezika s narodom, odnosno njihovo usko (intimno) povezivanje. Za razliku od prethodne (druge) protege, unutar koje se jezik shvaćao kao građa za književnost, ovdje se književnost razumijeva kao gradbeni element nacionalnoga jezika (svijesti, kulture, povijesti, života). Dakle, u svim trima protegama jezik očituje svoju vjerojatno najvažniju moć ili sposobnost – svjetotvornost.
