摘要：Imenice na -ōst najbrojnije su unutar i-vrste i svrstavamo ih u nepromjenljivi naglasni tip – onaj koji ima stalan naglasak i podudara se s naglaskom pridjeva od kojih su gotovo sve tvorene. Zanaglasna dužina u sufiksu ostvaruje se u nominativu (i akuzativu) jednine i naglasno je predvidljiva pa se ne smatra tipološkom značajkom, s time da se u govoru sve više gubi. Naglasna su kolebanja česta u trosložnih i četverosložnih imenica na -ōst, i to između čelnoga naglaska ili dugouzlaznoga pred sufiksom (nȁı̄vnōst − naı́vnōst, pòbōžnōst − pobóžnōst, ıs̏ cr̄pnōst − iscŕpnōst). U jezičnoj se uporabi uočava tendencija pomicanja naglaska prema početku riječi pa se stoga u ovome radu utvrđuju razlozi metatonije i utjecaj jezične uporabe na suvremene priručnike hrvatskoga jezika. S druge pak strane normativni priručnici hrvatskoga jezika još uvijek bilježe dvostruki paradigmatski naglasak (naglasak L jd., GDLI mn.) tih imenica (npr. L jd. u žȁlosti – u žalòsti, G mn. žȁlostı̄ – žalòstı̄, DLI mn. žȁlostima - žalòstima) te se istražuje živi li što od tih preinaka u govoru, jer je u jezičnoj uporabi snažna tendencija pojednostavnjivanja dokidanjem naglasnih preinaka u paradigmi. Otuda je cilj ovoga rada bio istražiti koliki je opseg kolebanja u naglasku imenica i-vrste u normativnim priručnicima, a koliki je u uporabi te utvrditi normativni status dvostrukih naglasnih likova.
