摘要：Iako je romanom Mrtve duše (1842) stekao naziv jednog od vodećih ruskih realista, Gogolj svoje književno stvaralaštvo započinje unutar okvira romantičarskog pokreta, pa tako u dvjema zbirkama pripovijedaka kojima se predstavlja publici, Večeri na majuru kraj Dikanjke (1831 / 1832) i Mirgorod (1835) možemo detektirati niz odlika specifičnih upravo za to razdoblje, primjerice, elemente fantastike, sklonost idealizaciji seljaštva (te 'puka' općenito), sveprisutan utjecaj folklora i usmene predaje, poglavito bajki. U sklopu našeg rada, cilj nam je u prvom redu izdvojiti narativne i stilske elemente prisutne u pripovijestima iz Večeri te odabranim pripovijetkama iz zbirke Mirogorod (pripovijetka "Vij") koje sačinjavaju tzv. ukrajinski ciklus, za koje smatramo da ih Gogolj (izravno ili neizravno) preuzima iz usmene književnosti, točnije iz bajki. U imaginarnom svijetu Dikanjke između fantastičnog i realnog stavlja se znak jednakosti, pa su tako, primjerice, posjetitelji krčmi navikli na to da među njih s vremena na vrijeme zađe i sam nečastivi, putovanje u pakao jednako je moguće kao i putovanje u prijestolnicu, dok pojave vještica ne predstavljaju ništa novo ili uznemirujuće. Ovakva uporaba čudesnog koje nikoga ne čudi, odnosno izjednačavanje fantastičnih i realnih likova i zbivanja predstavlja razlikovno obilježje bajke kao žanra, što nas dodatno uvjerava u opravdanost iščitavanja ukrajinskog ciklusa kroz prizmu bajki. U toku rada posebno ćemo se osvrnuti na sličnosti i razlike na planu likova (opisi, karakterizacija, međusobni odnosi, funkcije), jezika (stilistički paralelizmi) te same radnje.
