出版社：Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
摘要：Promatrajući odnos čovjeka i globalizacije kroz povijesnu epohu, možemo se složiti da je čovjek tvorac slika, svjestan da nije samo puka datost i dovršena stvarnost, nego ima potrebu za djelovanjem, koje se očituje stvaranjem slika u kojima želi pronaći svoj vlastiti identitet. U vrijeme kršćanske epohe slika se ne stvara nego otkriva te je naglasak stavljen na «biti na sliku». Vrijeme moderne stvara, međutim, kulturu separacije. Čovjek postaje "slika", on sebe stvara kroz djelovanje te se rađa ideja o autonomnom subjektu. Ljudska narav se postavlja kao nešto univerzalno, obrazac ponašanja, kojemu svaki čovjek treba težiti. Istovremeno se stvaraju institucije koja zakonima korigiraju čovjekovu autonomiju i slobodu. Institucija, naime, pretpostavlja piramidalnu strukturu kojoj na vrhu stoji vladar, kako bi se zakoni doista poštivali. Stanje - u kojem manjina kontrolira većinu putem zakona, prijetnji i sankcija -nazivamo panopticon. Suprotno panopticonu, synopticonom nazivamo stanje kada je manjina gledana od većine. Ona (manjina) ne kontrolira silom, već se nameće kao idealna slika najčešće putem mass-medija. Putem propagande, ona postaje idealom prema kojem se ravnaju široke mase. Synopticon je tako jedan od fundamentalnih pokretača globalizacije. Čovjek pak u novom poretku globalizacije iz homo sapiensa, kojem je izvor identiteta u mišljenju i stvaranju "na sliku" ili "slike", prelazi u homo vidensa, gdje je on promatrač trendova. Homo videns nema svog identiteta, on teži za nekim imageom, ali ni tada nije siguran, nema svoje jučer, danas, sutra. S obzirom na današnju problematiku, Crkva je ta koja bi trebala "dati se vidjeti" kako bi odsijevalo pravo lice Kristovo u ovom našem svijetu globalizacije.
关键词：Slika; ljudska narav; institucija; panopticon; synopticon; mass mediji; globalizacija; homo videns; Katolička Crkva.
