摘要：Između psihologije i psihoanalize od samih početaka traje antagonizam: psihoanaliza se štoviše s Freudom i uspostavlja kao opreka psihologiji, kojoj je po njemu sfera nesvjesnog ostala ‘skrivena‘˙. Prema tome, čini se da su dvije discipline međusobno kontradiktorne u samim svojim aksiomima, budući operiraju dvama različitim tipovima subjekta. No u ovom radu se ipak uspoređuju jedan socijalni psiholog-Mead i jedan psihoanalitičar-Lacan, te se nastoje uočiti sličnosti i razlike između njihovih koncepcija konstituiranja subjekta. Oba se teoretičara protive esencijalističkom shvaćanju subjekta, a glavnim procesom subjektiviranja smatraju jezički čin. Pri tome je rezultat tog procesa sasvim drugačiji, budući da Meadov subjekt stječe kreativnu i slobodnu osobnost, dok Lacanov subjekt i nastaje kroz proces otuđenja te ga karakterizira ‘nedovršenost‘, ‘kriva identifikacija‘ i sl. No u radu se nastoji pokazati da te razlike u shvaćanju prirode subjekta djelomično proizlaze iz različitih političkih nazora autora.
