摘要：Povratak mediteranskog bazena na važno mjesto u kontekstu globalnog razvitka ovisi u velikoj mjeri o stabilnosti regije. Ukupna stabilnost u regiji povezana je s postojanjem ekonomskog ekvilibrijuma i stabilnoga rasta. Pored nacionalnih, religijskih, kulturoloških i civilizacijskih raznolikosti i oprečnosti, izgledi za mediteransku suradnju opterećeni su jakim razvojnim jazom između mediteranskih gospodarstava. Procjena razvojnih kontroverza vođena je neadekvatnošću suvremene razvojne teorije. Druga polovina 20. stoljeća bogata je neuspjesima razvojnih strategija (u obliku formaliziranih modela) i uzaludnim pokušajima smanjivanja razvojnog jaza između razvijenih i manje razvijenih zemalja. Zato se, umjesto oblikovanja nove teorije ili njezina formaliziranog modela, ovdje predlaže mediteransko “otvaranje razvitku”, “viškom infrastrukturnih kapaciteta”. Pod tim se podrazumijeva visoko investiranje u ubrzani rast infrastrukturnih objekata, a osobito investiranje u modernu cestovnu mrežu uz Sredozemno more, kao preduvjet tržišnog otvaranja i brzog ekonomskog rasta cijele regije. Ti su razlozi potakli predlaganje ideje “mediteranskog cestovnog prstena”, kao moderne auto-ceste koja bi “slijedila” mediteransku obalu na ekološki prihvatljivoj udaljenosti. Kao pojedinačan projekt, taj bi projekt imao višestruke ekonomske efekte u otvaranju i povezivanju mediteranske obale od Gibraltara, preko Bospora i Sueza, do Tangera. Važnost projekta pozitivno bi utjecala na ekonomski rast, na zaposlenost, na turizam i na urbanizaciju cijele regije i svake pojedine zemlje.
