摘要：Recepcija se samonikloga jestivog bilja mijenja te bi se ono danas moglo nazivati pomodarskom, čak otmjenom hranom, a ne hranom svakodnevice i siromašnih. U tom okrenutom pogledu krije se i razlog više zašto toj vrsti bilja pristupiti s posebnom pažnjom, vodeći pritom računa kako samo smještanje mogućega virtualnog herbarija unutar zidova muzeja ne može biti dostatno za svrhu koju bi takva zbirka trebala imati – sačuvati i prenijeti znanje prepoznavanja i sabiranja bilja te razvijati svijest o važnosti očuvanja ekološke čistoće i biološke raznolikosti. Izlaganjem se htjelo ukazati na ulogu muzeja u očuvanju baštine u totalitetu i jačanju socijalne svijesti, kao i individualne odgovornosti. Hrana je sagledana kao medij kroz koji možemo progovoriti o mnogim aspektima očuvanja baštine.
