摘要：Mikro svijet zavičajnosti polazišna je odrednica k makro svijetu. Poezija, kao univerzalna pojava, omogućuje otvaranje svih granica na najplemenitiji, najintimniji način. Istarska dijalektalna poezija i čakavski pjesnici omogućili su preživljavanje različitim jezičnim idiomima istarskog poluotoka koji bi usmenom predajom izumrli, kao i sela u kojima su govoreni. I danas iz njihovih stihova crpimo spoznaje o specifičnostima životnih situacija naših predaka, kao što će u budućnosti naši potomci otkrivati nas kroz današnju poeziju. Međutim, ima i primjera, kada pod izlikom očuvanja jezika i tradicije, istarska dijalektalna poezija postaje sama sebi svrhom zaboravljajući na njezinu estetsku komponentu. Predmet je ovog rada čakavski dijalekt i dijalektalna čakavska poezija kao čuvar suvremenog etničkog identiteta Istre, bez vrednovanja njezinih umjetničkih dometa i lirskih dostignuća. Cilj je ukazati da, neovisno o umjetničkoj vrijednosti, dijalektalne pjesme i njihovi stvaratelji doprinose boljem razumijevanju tradicijske kulture, kao i očuvanju dijalekata.
