摘要：Razumijevanje (subjektivnih) iskustava susreta s drugom realnošću, sa svetim, i percepcije toga svetog, podrazumijeva ne samo prihvaćanje vjerovanja da sveto postoji samo po sebi i da je u kontekstu hodočasničkog fenomena locirano u mjestu već i vlastito iskustvo takva vjerovanja. Premda se problemi istraživanja i razumijevanja izravnih iskustava (ne samo hodočasničkih), mehanizama kojima su izazvani te njihova praktičnog učinka u pravilu tumače metodološkim ili interpretacijskim ograničenjima, u radu se nekolicinom pojedinosti iz antropologije hodočašaća nudi stav kako problematičnost kulturnoantropološkog bavljenja iskustvima prije leži u intradisciplinarnom vrednovanju iskustava kulturnih antropologa samih.
