摘要：U tekstu se analizira politička, jezična i demografska nevidljivost seoske žene u suvremenom hrvatskom društvu, posebice u kontekstu burnih seljačkih prosvjeda tijekom 2010. godine, koji su artikulirani i predstavljeni isključivo muškim glasom i perspektivom (pregovarači, prosvjednici, glasnogovornici). Budući da je specifičnost ženskog rada u diskurzivnoj tvorbi “poljoprivredne krize” medijski potpuno nevidljiva, a istodobno smo svjedoci promoviranja Svjetskog dana seoske žene i biranja Najuzornije hrvatske seoske žene, odnosno, potrage za ženama u emisiji “Ljubav je na selu” (reality show), postavlja se pitanje: ima li danas na selu uopće seljanki?
