摘要：U članku se razmatraju pitanja “vlasništva” nad diskursom ljudskih prava i nudi njegova antropološka analiza, posebice s obzirom na njegove pravne izvanpravne aspekte. Središnje pitanje “čiji je diskurs ljudskih prava”, odnosi se na razliite načine na koje se koristi. S jedne strane, radi se o utjecajnom diskursu koji za posljedicu nerijetko ima isključenost određenih kategorija ljudi, dok ga s druge strane preuzimaju i za svoje svrhe koriste različite skupine. Diskurs se, u tom smislu, prevodi u novim okolnostima i rekontekstualizira, što je prikazano na primjeru Japana. Instrumentalistički jezik ljudskih prava skeletonizira društvenu stvarnost, dok istovremeno omogućuje stvaranje interepretativne zajednice i otvara prostor za obespravljene. Njegova učinkovitost kao pravnog jezika često je upravo povezana s njegovim ograničavajućim aspektima. Štoviše, stvaranje simboličke zajednice koju omogućuje samo je po sebi popraćeno isključenjem nekih osoba u tijeku procesa povlačenja granica. U zaključku, prividne kontradikcije i paradoksi ljudskih prava interni su i inherentni diskursu samome.
