摘要：Hrvatski jezik, promatran u cjelokupnome mu tijeku i sveukupnu njegovu kompleksu, zbog povijesnih, socioloških, geografskih, demografskih, ekonomskih i inih razloga, ima osobit tijek i vrlo slojevitu strukturu. To se očituje sve od njegova ranog doba (vremena Baščanske i Humačke ploče iz 12. stoljeća) kad se ostvaruje kao jezik pismenosti i književnog početništva, zatim pojave regionalnih književnosti kad se hrvatski jezik pokazuje u tri različita narječja, preko određene standardizacije hrvatskog jezika u 18. i 19. stoljeću u kojoj dominiraju novoštokavština i ikavsko-ijekavski izgovor jata čime navlastito pridonose pisci franjevci Bosne Srebrene, a napose tom procesu normiranja hrvatskog jezika pridonosi preporodno-ilirsko razdoblje obilježeno borbom nekoliko filoloških škola da bi na smjeni 19. i 20. stoljeća »pobijedili« hrvatski vukovci dominirajući desetljećima 20. stoljeća u vidu svojevrsne unitarizacije, izuzev onog vremena Nezavisne Države Hrvatske koje je u jeziku poznato po raznim pokušajima i eksperimentima u kojima je primjenjivana isključivost kao rješenje. I vrijeme druge Jugoslavije puno je unitarističko-represivnih mjera na provođenju jezične standardizacije, sve pod krinkom »jezične tolerancije «, a posebno u Bosni i Hercegovini gdje se trebao ustrojiti i usvojiti »jedinstveni bosanskohercegovački književnojezični izraz«. Pa ipak, unatoč svim tim zabranama, prijetnjama, kaznama i svakoj kušnji, hrvatski je jezik opstao kao samosvojan, normiran jezik u svom standardu. Danas je on i ustavno i zakonski ravnopravan s drugim jezicima u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što su u neskladu njegova ustavnopravna rješenja i praktična ostvarenja, izdržat će on sve aktualne zamke, pritiske, nepravde i kušnje i ostati jedinstven jezik hrvatskoga naroda i u Bosni i Hercegovini, i u Republici Hrvatskoj, i u svijetu.
关键词：hrvatski jezik; jezični standard; jezična unitarizacija; Bosna i Hercegovina; narječje; dijalekt
