摘要：Autori istražuju otvorena pitanja leksičkoga normiranja u hrvatskoj maritimološkoj leksikografiji. S jedne strane, hrvatska leksička norma u 19. st. u velikoj mjeri određena je kriterijima hrvatskih vukovaca, koji su leksičku “čistoću” određivali po mjeri pripadnosti leksika ruralnim novoštokavskim organskim idiomima, a s druge strane golem i izuzetno bogat maritimni leksik bio je prokazan kao tuđ, tj. kao talijanski. Na taj način nastala je praznina u hrvatskoj normativnoj maritimološkoj leksikografiji koja nije ni do danas popunjena, unatoč tome što je Anićev Rječnik hrvatskoga jezika prvi put u znatnijoj mjeri uveo brojne hrvatske maritimizme i dao im leksički normativni legitimitet.
