摘要：Svrha i cilj ovog članka sastoji se u pokušaju ukazati na važan doprinos Karola Wojtyle razvoju dijaloga između klasične filozofije i moderne misli, te klasične filozofije i znanosti, posebice na području etike. Pritom se analize oslanjaju poglavito na dio »Lublinskih predavanja« naslovljenih 'Čin i doživljaj' koja je Wojtyla kao mladi docent držao tijekom 1954/55. godine na Filozofskom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Lublinu. Ta su predavanja paradigmatična za Wojtylin dijalog sa suvremenom mišlju i znanošću. U njima se Wojtyla bavi razlikom između psihologijskih i etičkih analiza volje kako bi razjasnio strukturu etičkog čina. Temeljem usporedne analize pozicije modernog pravca eksperimentalne psihologije volje (N. Ach) i shvaćanja koja susrećemo u Tome Akvinskog, Wojtyli je uspjelo ukazati ne samo na moguće konvergentne točke između tih analiza, nego i na razlike koje su neizbježne. Njegov dijalog sa koncepcijom modernog pravca psihologije volje bio je plodan za osvjetljavanje značenja metafizičke koncepcije volje Tome Akvinskog kao i za razmatranje problema razdvajanja doživljaja i čina u etičkim teorijama I. Kanta i M. Schelera.
