摘要：U Petrićevu učenju o čuđenju kao vanjskom cilju pjesništva te njegovu stavu da novost čini osnovu čuđenja jasno se raspoznaju bitni teorijski elementi karakteristični za kasniju, baroknu poetiku E. Tesaura. Iako se Petrić i Tesauro slažu oko zadatka pjesništva – ono treba pobuditi čuđenje, začuditi – njihova se teorijska gledišta razlikuju u pogledu konačnog cilja čuđenja. Petrić poučava da ono treba svoj pravi, krajnji cilj naći u poticanju vrline, znanja i mudrosti, a u poetičkoj teoriji 17. stoljeća, u kojoj svoje reprezentativno mjesto nalazi Emanuele Tesauro sa svojim kapitalnim djelom Il cannocchiale aristotelico, čuđenje ima za cilj u prvom redu prikazati pjesnikovu virtuoznost i impresionirati recipijenta majstorstvom stvaranja jezične igre. Povlačenjem razlika u viđenju i tumačenju finalnog cilja pjesništva, u radu se nastoje istaknuti sličnosti i razlike u značenju pojma ingegno, njegovoj ulozi i zadaći koju mu pridaju Petrić i Tesauro. Unatoč tomu što je navedeni pojam u teoriji baroknog predstavnika složeniji nego kod creskog mislioca, on za obojicu predstavlja dokaz čovjekove sličnosti s Bogom, prirođenu sposobnost pronalaženja, čudesnu snagu duha kojom čovjek-umjetnik stvara poput drugog Boga. Ingegno ima ključnu ulogu u pjesničkom stvaranju, no za razliku od Tesaura, u Petrićevoj teoriji ingegno ne teži igri i zabavi, već istini, spoznaji i mudrosti.
