摘要：Kantova je teleološka teorija, izložena u drugom dijelu Kritike moći suđenja, nezasluženo dobila slabu recepciju. Jedna je od mogućih plodnih valorizacija te teorije pokušaj njene bioetičke interpretacije. Kantov »produljeni argument«, koji ga od unutarnje svrhovitosti organizama vodi do prirode kao sustava svrha te naposljetku do posljednje i njoj odgovarajuće krajnje svrhe tog sustava, postavlja plodan teren za uspostavljanje važnih bioetičkih poruka vezanih uz ekologiju, i to barem kroz dva momenta. (1) Ljudi moralne svrhe mogu postizati isključivo unutar prirode te samo s obzirom na moralne svrhe tu istu prirodu jedino i koristiti kao sredstvo. (2) Priroda je toliko isprepleten i povezan sustav da čovjek ne smije umišljati mogućnost zahvaćanja svih posljedica koje njegov čin može prouzročiti, a kamoli sposobnost kontroliranja tih posljedica, nego mora biti što umjereniji u svim intervencijama u okoliš. Ove nam poruke pružaju značajan doprinos u gradnji orijentacijskog okvira za pristupanje okolišu.
