摘要：Autor u ovom radu istražuje način na koji su organizirani toponimski likovi koji označavaju specifične referente na moru, otocima, podmorju i obali, a osobito one kojima je jedna od sastavnica leksem čiji je sadržaj naziv za vjetar ili stranu svijeta u lokalnim jadranskim govorima. Utvrđuje se da trajnost i snaga vjetra, veličina referenta i pravac pružanja jadranske obale bitno utječu na izbor leksema i organizaciju toponimskih likova. Gotovo su svi likovi u kojima se pojavljuje naziv vjetra ili strane svijeta višesložni, a kao dopune javljaju se pridjevi, prijedlozi, prijedložne sintagme i rijetko imenice. Najčešći oblici u sintagmama su: burnji, južnji/juški, donji, gornji, garbinji, japašnji, zmorašnji, zatim: zbure, slevanta, sjuga, sazmorca, na buru, u levant, na japrk, od tramuntane... ili ozgor, ozdol, zdola, (is)pod, (iz)nad, zdola, spod, vis/više...
关键词：obala; strana svijeta; vjetar; anemonim; toponimski lik; makro i mikroreferent; složeno i nesloženo
