摘要：Dva prijelomna trenutka u afirmaciji prava žrtava trgovanja ljudima kao suvremenog oblika ropstva su donošenje Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima 2005. godine, i odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Rantsev protiv Cipra i Rusije iz siječnja 2010. godine kojom je utvrđeno da je trgovanje ljudima sadržano u članku 4. Konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predmet rada je analiza učinaka tih prijelomnica na sustav za sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj u dijelu koji se odnosi na provedbu odredbe o nekažnjavanju žrtava trgovanja ljudima (non-punishment) i pravu tih osoba na državnu kompenzaciju (naknadu štete od strane države).
