摘要：Kada govorim o centurijaciji, odnosno o rimskoj agrarnoj teritorijalnoj podjeli, ja poimam ovo veliko djelo kao pravi pravcati “spomenik” u krajobrazu, te, dakle, izlazim iz okvira definicije prema kojoj se radi o tehničkom djelu. Iz tog razloga vjerujem da ovaj kratak rad može naći mjesto pod okriljem teme koja govori o “umjetničkom obrtu” od davnina. Kolumela (I. stoljeće) dao je vrlo dobru definiciju agrimensoresa: agrum metiri non agricolae, sed mensoris officium”Mjeriti zemlju posao je zemljomjernika, a ne seljaka”. (De re rustica, V, 1) S obzirom na njihov specifičan posao i instrumente koje su upotrebljavali prilikom “mjerenja zemlje”, mogu se dijeliti na: mensores (jednostavni mjernici), agrimensores (zemljomjernici), finitores (određivači granica), metatores (tehničari koji su rabili metae, odnosno loptice, danas bi ih zvali “pomoćnim geodetima”), decempedatores (koji su rabili decempedae, motke dugačke deset stopa, koje se zovu još i perticae;. motka je u različitim zemljama kasnije korištena kao mjerna jedinica za dužinu, a pojam i za površinu, prije nego što je usvojen decimalni metrički sustav: u Italiji je motka iznosila 2,96 m i 600 m2) te gromatici (koji su rabili gromu, neku vrstu optičkog kutomjera) (Chantraine 1975). U doba republike, izraz koji se najviše upotrebljavao (sudeći i po Plautovom svjedočanstvu iz Poenulusa/ Malog Kartažanina, 48: Eius regiones, limites, confinia/ determinabo: ea re ego finitor factus sum/ Odredit ću njegove površine, međe, granice: iz tog sam razloga obučen kao određivač granica“) mora da je bio finitores (što ukazuje na činjenicu da je u antici prvenstvo imalo određivanje granica), dok su agrimensores ili gromatici (oni koji rabe gromu) izrazi naročito svojstveni razdoblju carstva (o tome govori izvor s početka IV. stoljeća, odnosno Nonijevo djelo De conpendiosa doctrina, I, str. 17, 22-25, Lindsay: Finitores dicebantur, quos nunc agrimensores dicimus: dicti quod finis dividerent…/Zvali su se finitores oni koje sada zovemo agrimensores: tako nazvani jer su razdjeljivali vlasništvo...“. I upravo je razdoblje carstva razdoblje “normirane“ prirode). Tehnika mjerenja učila se najvećim dijelom tijekom služenja u vojsci, poglavito za vrijeme castrametatija (strukturiranja logora), da bi kasnije bila korištena i u civilne svrhe, nakon što je vojnik bio otpušten iz vojske. Agrimensores su u vrijeme republike - finitores - poglavito bili tehničari u službi vojske ili u službi magistrata zaduženih za osnivanje kolonija. Nastankom carstva dobili su puno određeniju ulogu, postavši, nakon razdoblja naukovanja u za to osnovanim školama, plaćeni državni službenici udruženi u kolegijume. Prema Ciceronu (De lege agraria, II, 13, 32), barem do kraja republike, ti su antički “geometri” morali biti pripadnici višeg društvenog staleža, ex equestri loco (odnosno vitezovi), dok su u razdoblju carstva najčešće bili liberti, koji su dobili status oslobođenika (Nicolet 1970). Dijelili su se na vojne mensores, mensores koji su vodili brigu o tabularijima (arhivima), mensores koji su djelovali pri municipijima i kolonijama te mensores koje možemo definirati kao samostalne profesionalce. Stručno osposobljavanje, na kraju kojeg se moralo pristupiti polaganju ispita kako bi se steklo zvanje (“promovirani” su se nazivali professi), moralo je u sebi sadržavati više disciplina (vidi Agenn. Urb. De contr. agr., str. 64 i Theod. et Valent. const., str. 273, 10-17, Lach.). Naravno, najprije su morali savladati tehnike mjerenja, gledanja kroz smjerokaz, stavljanja u vagu i crtanja, što podrazumijeva poznavanje matematike i geometrije. Veliku je važnost imalo i poznavanje astronomije i zemaljske fizike (coeli ili mudi ratio/“znanost o nebu“ ili “zemlji“), nije bilo moguće odrediti granice ili podijeliti zemlju bez dobre orijentacije i primjerene potvrde prirode terena (vidi Hygin. Grom., De limit. const., str. 166 - 178, Lach.). Jedan od osnovnih predmeta, koji je imao povlašteni položaj kod školovanja mensoresa, bilo je pravo. Poznavanje pravnog statusa terena i sposobnost snalaženja u raznim graničnim sporovima, koji su postojali tada kao i danas, omogućavalo je da osoba zaključi je li za pojedini slučaj potreban sudac ili agrimensor (kojem je, u svakom slučaju, zadnjem dopadao zadatak da označi granice; stvari, međutim, kao što si možemo predočiti, nisu uvijek bile jasne i često su iz njih proizlazili novi sporovi između dviju struka: vidi traktate Frontina i Igina). Stučna mišljenja, na kojima su se mogle zasnivati eventualne pravne akcije, zvala su se renuntiationes, a pravna su se savjetovanja nazivala advocationes (Front., De contr. agr., str. 37, Lach.)
