出版社：Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu
摘要：Donošenje novog hrvatskog kaznenog zakonodavstva nedvojbeno će značiti i revitalizaciju instituta uvjetne osude te uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom. Razlozi tome u prvome su redu kriminalnopolitičke naravi. Unatoč činjenici da je udio uvjetne osude u strukturi izrečenih kaznenopravnih sankcija relativno visok i posljednjih godina dostiže gotovo 70%, prednosti ove kaznenopravne sankcije općenito još uvijek nisu dovoljno iskorištene, napose imajući na umu kontinuirani rast zatvorske populacije u Hrvatskoj (zajedno s drugim kategorijama osoba kojima je oduzeta sloboda prelazi brojku od 100 na 100.000 stanovnika). Teško se oteti dojmu da je sustav uvjetne osude posljednjih desetljeća relativno inertan, obilježen samo sporadičnim, fragmentarnim i palijativnim (dakle dnevnopolitičkim) intervencijama. De lege ferenda, uvjetnu osudu trebalo bi redefi nirati na način koji će je u praksi učiniti fl eksibilnijom, uz daljnje jačanje probacijskog elementa nadzora. Time bi se otvorila nova kvalitativna dimenzija redukcije kustodijalnih sankcija, otklanjajući čestu percepciju javnosti o uvjetnoj osudi kao neodgovarajuće blagoj kaznenopravnoj sankciji, omogućujući njezinu primjenu i onda kada je riječ o relativno težim kaznenim djelima.
